Tata, mama...
Tata, mama, (dodiruju se bebini obraščići) 
sijeno, slama, (prstima se spušta prema trbuščiću)
ja sam gladan/gladna - tu! (poškaklja se trbuščić)

Jedan, dva
Jedan, dva, diram svoje noge ja
čarapicu zelenu i plavu
jedan, dva, diram svoju glavu ja
ptica pjeva ku-ku
diram svoju ruku
tu je ptica kos
diram i svoj nos!

Ide palac...
Broji se od palca:
Ide palac željeznicom
kažiprst će podmornicom
srednjak uz'o kamion,
a prstenjak avion
mali prstić što će sad
cipelice, pa u grad.
(tu se prstima kreće po dlanu i škaklja)

Blistaj, blistaj
Blistaj, blistaj zvijezdo mala, (micati prstima obje ruke)
tko si, što si, rad´ bih znala. (micati prstima obje ruke)
Visoko gore vidim te ja, (ispružiti ruke visoko iznad glave i nastaviti micati sa prstima)
kao dragulj blistaš sva, (spojiti palčeve i kažiprste u “dragulj”)
blistaj, blistaj zvijezdo mala, (micati prstima obje ruke)
tko si, što si, rad´ bih znala. (micati prstima obje ruke)

Ježić
Ježić ja sam mali,
bodlja mi ne fali.

Jedna, dvije, tri,
broji sad ih ti!

Ide mali zeko
Ide mali zeko
nešto bi ti rek'o.

Gdje su slatke uši te
da ti šapne "Volim te".

Medo
Stari medo gleda,
traži slatkog meda,
traži zrelu krušku,
da osladi njušku.

Eci peci pec
Eci peci pec
ti si mali zec,
a ja mala vjeverica
eci peci pec!

Taši, taši, tanana
Taši, taši, tanana
i svilena marama,
u marami šećera,
maloj bebi večera!

A, Be, Ce, De
A, Be, Ce, De,
mačka prede,
na vrh grede,
a miš mota,
preko plota.

Ide bubamara
Ide, ide bubamara,
ne zna, ne zna, gdje bi stala.

Sletjela je na tvoj dlan:
"Hajde bubamaro van!"

Iš'o medo u dućan
Iš'o medo u dućan
nije rek'o dobar dan.

Hajde medo van,
nisi rek'o dobar dan!

Doš'o medo drugi dan,
pa je rek'o dobar dan.

Dali su mu šećera
da mu bude večera!

Iš'o medo u šumicu
Iš'o medo u šumicu
izgubio papučicu.

Koje li je boje
to mi reci ti,
ako znadeš brojati;
jedan, dva, tri!

Dobro jutro tata, čuj zvonjavu sata.
Dobro jutro mama, i tebi i nama.
Dobro jutro seko, piti ćemo mlijeko.
Dobro jutro bako, ustani polako.
Dobro jutro djeda, donesi nam meda.
Dobro jutro svima, koliko nas ima!

Visibaba mala 
zvoniti je stala,
din-din-din, don-don-don,
čujte mali zvon. 

Tra-ta-ra-ta-ra-ta,
jaglac trublju hvata,
hoja-haj, hoja-haj
zimi sad je kraj. 

Mala ptica ševa 
veselo nam pjeva,
firuli-firulu
proljeće je tu.

Bumbari se sastali i na pčele napali:
"Kakav je to red, da ne date med?"

Pčele rekle: „Radite, pa se onda sladite.“
"Nije to za nas!" - rekoše u glas.

" E kad nije, gladnice," - rekle pčele radnice,
"slobodan vam put, med ne damo žut!“

Pi, pi, pi, pi, 
mama, mama gdje si ti?
Ko, ko, ko, da,
evo, djeco, tu sam ja!

Pi, pi, pi, pi, 
gladni smo ti, mama, mi!
Ko, ko, ko, da,
meni zrno, vama dva!

Igrali se miši
na proljetnoj kiši.
Odjednom se mali
nekud razbježali.
Jer u igri, jao,
čulo se:''Mrnjao!''

Leti pčela malena,
sa cvijeta na cvijet,
i sakuplja pelud žuti,
od njeg' pravi med!

Koku sam zamolila
za doručak jaje
koka kaže kokoda, 
al' jaje ne daje.

Kad nahranim mačkicu 
i vjernoga kudru,
hvalit' će se majčica,
imam kćerku mudru.

Baku sam poljubila 
nježno, posve lako,
na uho joj šapnula 
ne budi se bako.

Ne brini se za mene, 
tu je sve u redu,
moram tek probuditi 
svojeg dragog medu.

Sama sam se umila,
očešljala kose,
obula sam cipele
na nožice bose.

Lutku sam okupala
i zalila cvijeće,
kako li me majčica
onda voljet' neće?

Drage ruke moje mame
cijeli dan sve rade za me'.

Da pomognem, još sam mala,
zato mami kažem: "Hvala!"
 

Ispred naše kućice
cvijeće je u cvatu,
sunašce ga miluje
kupa ga u zlatu.

Nabrali smo kiticu najljepšega cvijeća,
dat' ćemo ga majčici, nek je prati sreća!

Srca su nam prepuna 
velikog veselja,
u svakome cvjetiću
ima mnogo želja. 

Nabrali smo kiticu najljepšega cvijeća,
dat' ćemo ga majčici, nek je prati sreća!

Bit' ćemo ti majčice
utjeha i nada,
uvijek će te voljeti
naša srca mlada. 

Nabrali smo kiticu najljepšega cvijeća,
dat' ćemo ga majčici, nek je prati sreća!

Tajne mi čuva, 
Kao škrinjica,
Moja mamica.

Puno toga zna,
Kao učiteljica,
Moja mamica.

Hrabri me, tješi,
Kao prijateljica,
Moja mamica.

Pazi me, liječi
Kao doktorica,
Moja mamica.

Mirisna, nježna,
Kao kamilica,
Moja mamica.

Izgleda lijepo,
Prava ljepotica,
Moja mamica,

Voli me beskrajno,
Ta nježna dušica,
Moja mamica.

Mila moja mamice,
uzmi me u krilo,
zagrli me i poljubi,
sunce moje milo.

Reci mi jel' istina
ili samo šala,
da si i ti nekada
bila tako mala?

Sve je jasno! Čisto! Bistro! 
Ne muči me više, 
zašto beba u trbuhu 
mjesecima diše. 

Saznala sam da je mama 
za čudesa sprema, 
da upozna sve na svijetu 
jer granica nema. 

Svi mostovi, građevine, 
izumi iz struke, 
stvoreni su i čekaju 
na bebine ruke. 

Zvuci rijeka, rapsodije, 
cvrkuti u duši, 
sve je spremno i sve čeka 
na bebine uši. 

Ispod mora, iznad duge, 
u lov na planete, 
nema mjesta gdje sve neće 
zakoračit' dijete. 

Zato mama tih mjeseci, 
k'o u sveto piće, 
sipa ljubav za to novo 
pustolovno biće.

Čim pribavim naliv-pero
i komadić lista,
objavit ću pravi oglas,
da stvar bude čista. 

Teta roda nek’ me spusti
točno ispred vrata
iza kojih živi onaj
nasmijani tata. 

Poželjno je da je pošten,
veseo i snažan,
u napadu da je spretan,
u obrani važan. 

Mora znati par igara,
dva trika i basnu,
za usnule noćne sate
uspavanku kasnu. 

Taj će znati što i kako
za bebu se sprema.
Još mu dajem dva-tri dana.
Više od tog nema. 

Al’ nek’ mu je u životu
važnije od svega:
Od svih tata na planetu
ja baš biram njega!

Za svako biće na ovom svijetu 
obavijest kačim na zlatnu tablu: 
Već je u duši, a tek se budi, 
grančica nova na našem stablu. 

Pozdravljam mora, jezera zdravim, 
a rijeke pratim već od početka… 
notama, stihom, korakom, rimom…
Neka se čuje: Postat ću tetka! 

Pozivam Mjesec i bijelu svitu, 
repate zvijezde i Mliječnu stazu, 
neka se spreme za novo biće 
jer će ga znati po sjajnom gazu. 

Zato nek' srca naprave mjesta 
da počne rasti naše zlato. 
Mjera za ljubav i zagrljaje,
tetkino pile umiljato.

Na cvjetnome polju, gdje sunašce sja,
sa taticom patkica šetati zna
u zlatnome klasju
je vidjela crveni mak.

I patkica taticu pitala tad:
"Daj reci mi, tatice, reci mi sad
dal' moći ću ikad
ja doseći crveni mak?"

A tata patak mudro odgovori:
"To nećeš jer te majka sitnom stvori.
A doseći makove, to zbilja nije šala,
jer ti si tako mala, jer ti si tako mala.
I sad si naučila što dosad nisi znala,
da dok si tako mala,
ne možeš brati mak."

U potoku bistrom, gdje sunašce sja,
sa mamicom patkica plivati zna
kraj obale opet je cvao
taj visoki mak.

I patkica mamicu zapita:
"Daj reci mi, molim te, reci mi sad
dal' moći ću doseći
crvene makove kad?"

A mama patka mudro odgovori:
"To nećeš je te tata sitnom stvori.
A doseći makove to zbilja nije šala,
jer ti si tako mala, jer ti si tako mala.
I sad si naučila što dosad nisi znala,
da dok si tako mala,
ne možeš brati mak."

I mislila patkica čitavu noć
ja ipak ću doseći makove moć'
na kamen ću stati pa
lako dohvatiti mak.

Tad sunašce granulo, došo' je dan,
a patkica želi ostvariti san,
bez mamice pošla je ubrati
crveni mak.

Na kamen gore mala patka stane
no, brzo onda s njega dolje padne,
jer doseći makove to zbilja nije šala,
kad si tako mala, kad si tako mala.

I sad si naučila što dosad nisi znala,
da dok si tako mala,
ne možeš brati mak.

Jedna maca mala presti je stala:
"Ja bih klupko vune, bijele, žute, crne.
Da se sa njim loptam i da ga razmotam
jureći po stanu uz veselu galamu."

Jedna maca mala presti je stala:
"Ja bih jednog miša, kad se sve utiša.
Da se lijepo lovimo da ne bude dosadno,
trka neka stane, tek kad zora svane."

Jedna maca mala presti je stala:
"Ja bih da me čeka zdjela puna mlijeka.
Nakon vrućeg dana, kada padne tama,
da se lijepo napijem, brke da si umijem."

Riba je zaljubljena u plivanje, 
plako u plakanje.
Lopta je zaljubljena u skakanje,
a djeca?
Djeca su zaljubljena u igranje!

Ja sam mala ruža,
mamina sam kći,
u našemu mjestu
poznaju me svi.

Kad u školu pođem,
vidim svašta tad,
vidim kuće crkve,
na vrh brijega grad.

Al' je meni najdraža
od svih kuća tih,
ona mala kućica 
gdje si majko ti.

Gdje je moja seka
do nje i otac naš,
a maloga bracu
zibam sada baš.

Gdje to šušti, tko to juri?
Nekome se jako žuri.

Nije gušter, nije ptica, 
to je mala vjeverica.

Sad se krije, sad se javi,
čas na granju, čas na travi.

Žive oči, gipkog tijela,
nema mira hrast ni jela.

Rep joj bujna perjanica,
To je mala vjeverica.

Tip, tip, tupa, tap
iz oblaka pala kap.

Čas je glasna, čas je tiša,
rekoše mi - to je kiša.

Jabučice crvena
na visokoj grani,
čuj me, čuj me jabuko:
daj na zemlju pa’ni!

Ti visoko, mala ja,
zar to nije šala,
a da puhne vjetrić blag
ti bi dolje pala!
 

Prođe ljeto, dođe jesen, 
sa drveta pada kesten. 

Čas na glavu, čas na bok, 
pada kesten tik-tak-tok.

Ježic Ježo sluša vjetar,
broji kapi kiše.
Bliži mu se hladna jesen,
sve će biti tiše.

Na bodljama nosi lišće
i priprema stan.
Neka nitko ne remeti
Ježin zimski san.

Tko to šuška, tko to šuška? 

Ptičica sa grane 
moli i pjevuška; 
Daj mi malo hrane!

Jednu mrvu, dvije, tri, 
ja ću tebi pjevati,
i lijepo cvrkutati!

Upri, upri noga tanka,
teška mi je ova slamka,
vučem cio dan.

Još ćemo je dvaput dići,
onda ćemo brzo stići 
u naš mali stan.

Od mene je slamka veća,
ali eto, to je sreća,
ja sam kao div.

Pa je ipak vučem lako,
a to što sam malen tako,
nisam jadan kriv.

Uvijek vučem, radim, gmižem,
i na vrijeme domu stižem 
veseo i zdrav.

Gledajte me, djeco, sada
najveći sam junak rada
ja, maleni mrav.

Posred šumskog puta
luta medo, luta.
Spavati se sprema,
ali brlog nema.

Puše vjetar, ledi,
uši zebu medi.
Magla ne da proći,
medo trlja oči.

Pada kiša, pada,
medo nam se jada.
Povrh brige mnoge,
umorne mu noge.

Posred šumskog puta,
luta medo, luta.
Glava mu je snena,
ali brlog nema.

Gledaj, jedna šuplja i udobna duplja!
Tu na lišće svježe,
sretni medo liježe.
Klonula mu glava
medo mirno spava.

Ide zima
tu je sad,
smrznuo se
čitav grad. 

A kad prođe
pola noći
pahulje će
male doći. 

Sve u bijelo
će obući
dok smo mi
u toploj kući. 

I kad nas
probudi dan
sve izgledat
će k'o san!

Pokraj peći maca prela,
do nje dobra djeca sjela,
pa joj tiho šaptat' stala,
predi, predi maco mala.

I mi ćemo platno tkati,
platno našoj mami dati,
mama će nam dobra biti,
novo ruho nam sašiti.

A kad tata dođe kući,
lijepo ćemo se obući,
tata će nam dobar biti,
sve nas redom zagrliti.

Svuda oko nas
sad pahulje vladaju,
tiho i nježno
padaju i padaju. 

One znaju tko ih voli
i zato su tu,
pozivaju na igru
djecu veselu. 

Svaki kutak i najmanji
osvojit će sad,
da za djecu stvore
sjajni, snježni grad. 

Kad sve bude spremno
za igre na snijegu
više neće padati
po dolu i brijegu. 

Djeca nek' su sretna
to pahulje žele
jer im se djeca
najviše vesele!

Anđeli se poigraše,
sve perine potrgaše,
pa na kraj je cijeli,
pao sniježak bijeli! 

Brum, brum, tapa - tap
ja sam medo - to zna svak'.

Brundam, gunđam cijeli dan
nisam više radostan.

Nema voća, nema meda
sve se smrzlo od tog leda.

Brum, brum, brrrr...
kako hladan dan!

Treba poći - mmmmm -
spavat' zimski san...

Pod krilima svoje majke
ptičica se krije. 
Naudit joj nitko neće, 
nit' može, nit' smije. 

Otkucaje malog srca 
brižna mama skriva, 
dok u miru, zadovoljno, 
smješka se i sniva.

Laneno nebo
u topli smiraj,
u blagdan te odjenulo.
U ritmu svog srca
ti mi sviraj
moje blago, nevino.

I ne misli sjetno
svaki ću nemir
s tobom probdjeti.
Nasmij se sretno
da bih mogla
za te' živjeti.

Proći će vrijeme
ti ćeš bez mene
za dobrim vjetrom krenuti.
Tamo gdje jedna 
nada vene,
zasadi polje ljubavi.